Cjelokupni opus Zvonimira Zagode zapravo traži odgovor ili, bolje rečeno, pos­tavlja pitanje odnosa umjetnosti i prirode. I kada promatramo njegove fotografije čini nam se da nećemo pogriješiti ako zaključimo kako se radi o fascinaciji nad evolucijskim zapisom kojim priroda upisuje u stijenama, poput hijeroglifa, svoju intimnu kroniku, svoju (pra)povijest i tako oblikuje autentičnu pripovijest.

Izgleda kao da sve bogatstvo znakova koje postoji u tim reljefnim prikazima svojom netaknutom ljepotom govori u prilog uvjerenju kako je “priroda najveći umjetnik”. Gotovo da smo time ušli u područje metafizike i nekakve transcendentne estetike, nadomak božanskog traga koji je poput vodenog žiga utisnut u naš svijet. I upravo je taj trag, Derridina prisutna odsutnost, ono čime je Zagoda trajno zaokupljen. Kako u goloj stijeni, u njezinoj asketskoj površini, pronaći tekst, tragove, koji nam pružaju estetski užitak? U tom se svojevrsnom dekodiranju estetske enigme krije Zagodina poetika i njegova umjetnička vještina. Jer valja priznati, ovo što gledamo, što je sada pred nama (Zagodine fotografije) predstavlja katalog autorske svjesne selekcije i njegove intencije – mogli bismo parafrazirati televizijski slogan i reći: “Odabrao za vas Zvonimir Zagoda”. Budući da je ovo što gledamo, svaka fotografija, ne smijemo zaboraviti, tek jedan uhvaćeni trenutak, rekli bismo, idealni trenutak, u kojem se kamen kao motiv razotkriva i progovara likovnim jezikom. Samo pod određenim kutom svjetla, njegova površina postaje bogatstvo oblika i znakova – estetski objekt – kao što duga tek pod određenim atmosferskim okolnostima pokazuje svoju kolorističku čaroliju, premda je zapravo stalno prisutna. Stoga, umjetnici poput Zvonimira Zagode, gledaju za nas i otkrivaju nam nevidljive slojeve koji traže strpljiva sugovornika (promatrača) pred kojim će se razotkriti i pokazati mu svoju sakrivenu prirodu.

Valja zaključiti kako za Zagodu ne postoji mrtva materija, svijet u svom totalitetu predstavlja polje mogućnosti. I kada Zagoda pristupa svom objektu (motivu), bez obzira na doba dana i kut svjetla, on u njemu uvijek sluti estetski život. U tome smislu, ovu izložbu treba shvatiti kao njegov dar i fotografsku kabalu koja nas uvodi u mistiku lijepog.

~ Tomislav Zagoda

 

Zvonimir Zagoda

(Oroslavje, 22. veljače 1941.) završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1960. godine. Tijekom školovanja predavali su mu istaknuti likovni pedagozi i vrsni umjetnici, između ostalih: Laura-Zlata Mizner, Milan Fizi, Vladimir Sušić i Antun Motika. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi, likovni smjer, u klasi profesora Mladena Veže, Josipa Poljana i Pavla Gavranića. Godine 1961.-62. upisuje Višu filmsku školu gdje su mu predavači poznati kulturni djelatnici i klasici hrvatske kine­matografije: Ivo Hergešić, Rudolf Sremac, Branko Belan, Fedor Hanžeković, Milan Prelog, Ivo Frangeš, Marijan Matković, Duško Vukotić i dr. Od godine 1968. zaposlen je na fotografskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu gdje odgaja i prenosi znanja budućim generacijama dugi niz godina sve do umirovljenja 2006. godine.
Član je ULUPUH-a i LIKUM-a. U mirovini, uz fotografiju bavi se slikanjem.