Cijena ulaznice: 40 kn; za studente i umirovljenike 20 kn; za podizanje besplatne ulaznice vrijedi iskaznica Prijatelj kazališta 2020.
Radno vrijeme blagajne: u jutarnjim satima od 11 do 13 sati: 14.,15, 16., 19., 20 i 21. srpnja. U popodnevnim satima, od 19 do 20 sati: 16.,17. i na dan predstave, 21. srpnja

Dugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno sam naučila. Za početak, moraš znati sve što i majstori, makar teoretski, inače ti prijeti probijanje rokova ili troškovnika. Nije loše znati baratati i nekim izrazima poput “vagresa” ili “serklaže”, a ja sam usput naučila što su okapnice, parapeti i vinkli, baratati fleksericom i borerom, gletati, žbukati, farbati s pik trakom, vaditi parkete i argumentirano spuštati cijene odvoza šute. Ipak, od zanata su mi ipak zanimljiviji ljudi pa sam sa svojim majstorima uvijek sklapala kratkoročna, ali intenzivna prijateljstva, zapadala u rubne odnose i neku neobičnu intimu koja je svojstvenija rovovskom ratu nego razgovorima u razrušenom stanu. Čak sam tijekom predzadnjeg preuređenja poželjela napisati dramu koja bi usporedno pratila moj rad na adaptaciji jednog romana i radove u stanu jer su oba zahvata započela u isto vrijeme. Dramu tada nisam napisala, a suvišno je reći da su radovi u stanu završili debelo nakon premijere adaptacije romana. Ipak, takav jedan sadržaj već nekoliko godina mota mi se po glavi. Što reći kada doznaš da ti mort miješa nekadašnji vlasnik diskoteke u Brazilu i tečno govori portugalski, ali sada je odlučio zarađivati za život najtežim poslovima kako bi shvatio stvarnu vrijednost novca jer je nekoć prokockao milijune? Ili kada ti parkete bruse i lakiraju tri priučena parketara koji su se upoznali u zatvoru i odlučili živjeti pošteno? Kada svjedočiš raspadu veze arhitektice i izvođača radova koji te na početku radova upozori da treba čuvati brak jer na gradilištu često pucaju ljubavi? Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce nego u svome domu gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota. A onda se ta predstava počela ostvarivati. Konačno sam napisala onu dramu iz ladice ideja i izgledala je sasvim dobro. Međutim, kako su na svakom gradilištu, pa tako i onom na papiru, stvari nepredvidive, i ta je drama podlegla adaptaciji. Taman kada se sve posložilo i počelo nas zabavljati, dogodio se potres u jeku pandemije. Nakon 22.3. 2020. u Zagrebu, majstori su dobili i neku metaforičku težinu. Poučena svojim građevinskim frustracijama i egzaltacijama, bacila sam se na novu verziju priče koja mi se preklapala sa životom u potresom oštećenom stanu i traumama koje su se otvorile u čitavome gradu. Kažu da je najbolje pisati iz iskustva, a za mene nikad nije bio bolji trenutak da konačno zapišem svoju priču o majstorima.

Ana Tonković Dolenčić

 

Pet glumaca, osam lica, plus jedna koja se ne pojavljuje, potkrovlje, stan na katu, suteren, nekoliko dodatnih prostora, bezbroj ulaza i izlaza, desetak izmjena iz stana u stan, dvadesetak promjena kostima, telefoni, alati, pištolj, opera i turbotrap, paranoje i psihoze, obavezni gemišti i neobavezan seks. Lica koje spaja ili razdvaja adaptacija zgrade, slučajna zajednička poslovna sudbina, isti gazda, veze iz djetinjstva, pet po Richteru ili 37,5 po Celsiusu, zadani rokovi i zacrtani planovi. Neostvareni snovi, metropolitan opera i narodnjački klub. To su Majstori. A to je tek početak. Ana je nadahnuto učinila da precizne termine, opise, adaptacije i sanacije cijeli taj medicinsko-građevinski galimatijaš realne životne fizike i urotničkih teorija preda u ruke naoko sasvim običnih ljudi, ako takvo što, naravno, uopće više i postoji. Priče su to o svojevrsnim majstorima života, o ljudima koji se u datim okolnostima i osuđeni na jedinstvo mjesta, vremena i radnje snalaze kako mogu.Kao i svi mi. Svjedočanstva trenutka koja su nam mnogima zaključali život, sjećanja dalekog djetinjstva, prošlosti u kojoj je sve bilo drugačije, sadašnjosti mjerene toplomjerom i budućnosti u kojoj će sve biti dobro samo da dođe taj prokleti knauf. Kuće nema, tek nekoliko jednostavnih predmeta na pozornici, nešto kištri i lojtri, pokoji stolac, rupa u krovu ili disco kugla. Fragmenti postojanja tako važni, jedna „životna statika“. Od paučine koju treba pomesti, malo pomalo, uz sve peripetije i obrate pojavi se ljepota i nježnost finog tkanja mreže kompleksnih ljudskih odnosa i osjećaja. Ova fiktivna kuća će se već nekako završiti, no druge kuće, one trajnije tek se započinju graditi. 

Krešimir Dolenčić