Kako se usuđuju amateri iz maloga grad igrati remek-djelo svjetske dramske književnosti? Prvo, zato što se slažemo s prof. Bilušić, voditeljicom Centra za vizualnu kulturu šibenske Gradske knjižnice, da „početnici moraju učiti na najtežem, najdubljem, najbogatijem predlošku, a ne na ispraznostima“. Drugo, svoje dvije „spremne“  i stasale glumice, Anđelu Fržop i Martinu Tabula,  prepoznali smo u sestrama DuBois.

I Blanche i Stella danas bi imale status na fb, među favoritima bi im bio E. A. Poe, a nickname Anabell Lee. Strogo bi kontrolirale tjelesnu težinu, jele u plavom uz glazbu, uzimale bi suplement na bazi vitamina C.

Jednu je prizemljio i ustrojio, a drugu izludio surovi Stanley, kojeg je utjelovio novootkriveni glumac, grlati Grgo Birin.

Treće, baš su veliki američki dramatičari 20. stoljeća: O Neil, Albee, Williams, ti crtači ljudskih duša, tretirali  i naše aktualne teme: društvene potrese, disfunkcionalne obitelji, neuroze suvremenog čovjeka, kovitlace emocija…

 A za igranje drame Tramvaj zvan Žudnja našli smo i druge razloge: oko nas kamere - vukovi, irski san naših mladih, nasilje nad ženama, promiskuitet, homoseksualnost, hipoteke, krediti u francima, manjak tolerancije, nada u „dobrotu stranaca“, migracijska kriza… (Stanley Kowalski je američki Poljak, a sestre DuBois porijeklom Francuskinje). Naša je premijera u vrijeme kad u Zagrebu gostuje ruska predstava U prostranstvima Tennesseeja W..

Koja slučajnost!

Dramu Tramvaj zvan Žudnja (A Streetcar Named Desire) Williams je napisao 1947. i za nju dobio Pulitzerovu i druge nagrade. Ubrzo ju je ekranizirao Elie Kazan, s Marlonom Brandom i Vivien Leigh, koja je za ulogu Blanche 1951.g. dobila Oscar. Radnju je smjestio u kozmopolitski, multikulturni, boemski New Orleans, na američki Jug u vrijeme smjene dvaju svjetova:  stari, aristokratski, kulturni, neurotični zamjenjuje novi, radnički, zdravi svijet budućnosti…

Ovaj dramatičar s poetskim senzibilitetom ne fotografira običnu svakodnevicu, nego je preobražava, mijenja, poetizira. Tramvaj… je  dakle psihološka, realistična, ali i poetična drama, u kojoj se  sukobljuje surova zbilja i strastvena čežnja, stvarnost i iluzija, sadašnjost i prošlost, Stanley Kowalski  i Blanche DuBois.

Stvarnost i iluzija:  nebo - tirkizni lirski okvir za tešku priču o  rasapu i padu; siva kuća pored pruge na Elizejskim poljima 632, na rubu New Orleansa; vlaga, pijesak i cigle, drvene stube, truli pragovi, a ne stupovi palače;  klimave skele i grubi zidarski zastori. Uz smeđu rijeku gomile magle. U kući nered: kuhinja nalik na Van Goghovu žutozelenu i blijedoružičastu Biljarsku sobu; zid od sanduka i kašeta; paketi - teret izbjeglica, kovčezi - prtljaga migranata; na podu škripave daske, pivske boce, izvrnute stolice, izgrizene fotelje… Iza zavjese umjesto vrata, soba, željezni krevet, nagomilane, valovite  plahte… Vrtuljak Blanchinih haljina, vatromet boja: modro kao u madona, svijetlomodro, tirkizno, ružičasto, grimizno, tamnocrveno, zeleno-bijelo… Blanche je očekivala  baš takvu, šarenu, raskošnu Francusku četvrt: toranj Plaza, katedralu St. Louis, ulicu Bourbon Street, Slavoluk, rajski drvored, svjetla… Champs Elysees su iluzija, virtualni sag, kojim se valjaju plavobijeli, pamučni velovi  sna. Stellina kuća nije uspravna katnica, nego slomljena kula, poeovska kuća strave na rubu šume, krletka za kanarinku, stupica za Blanche. Još jedan red iluzija: voćnjak u proljeće, bijela šuma, ružičasti flamingo…Gore komad neba, Lažno oko Rene Magritte; mreža tračnica, bliješteći farovi i tutanj lokomotive; cvileća lira, tramvaj i čežnja; starinski, „sentimentalni“ klavir, barski trubači jazza; oči crnog mačka, gavranovo „Never more!“ Beskrajno more i vječni crnački blues, blue moon; violine, tango u crvenom na pruzi, posljednji ples za Blanche DuBois…

(Zdravko Todorović, prof., voditelj Dramske amaterske družine POU Vodice)