Dramska amaterska družina POU-a Vodice igra komediju Ive Brešana Nihilist iz Vele Mlake, adaptiranu za trinaest glumaca amatera u traženju odgovora na temeljno pitanje sveučilišne prof. Mire Muhoberac: „Koliko će proći vremena da se Brešanove drame, romani (…) počnu analizirati kao kanonska djela hrvatske književnosti? (…)

Pisac je hrabro i snažno živio književnost i kazalište kao živa institucija i stvorio u 20. i 21. stoljeću vrhunski opus, vlastiti svemir… Ispisao je svojevrsna urotnička pisma hrvatskoj i svjetskoj javnosti, političarima koji ne žele promijeniti egzistencijalnu situaciju…“

Ovo je priča o moralnom padu obitelji Zulim, opsjednute vlasništvom u vrijeme denacionalizacije, nakon demokratskih promjena; priča o prijevari i otimačini, lovu u mutnom, valjanju u veloj mlaki, u jednom dalmatinskom gradiću. Ovo je priča o zavođenju kojem su sklone i revolucija i demokracija! Za sve je kriv pokojni Stipan, bivši zemljoposjednik, koji je nakon onoga rata, razočaran u sinove partijce i kćeri koje su ga rano napustile, sve vlasništvo oporučno ostavio malodobnom unuku Mikiju, koji se kasnije u Veloj Mlaki izrodio u nihilista, postao nitko i ništa… 

Naš Ivo Brešan, utemeljitelj pučkog kazališta visokog stila i majstor kontrapunkta, u svojoj miljenici groteski bez milosti prikazuje nekarakterne ljude kao karikature, baš kao i Gogolj, u tzv. grotesknim tragedijama. Ovaj put, u „Nihilistu…“, ne priča nam dvije priče, klasičnu i pučku. Ali nije teško u našemu nihilistu Mikiju prepoznati junaka našeg doba Pečorina, a u Ivi Brešanu Mihaila Jurjeviča Ljermontova (1814.-1841.): „život je ionako šala“, „mrtvima ništa ne treba…“ Ovaj profesor filozofije bio je skeptik, koji je hrabro zabadao pero u ono dogmatsko: ideologijsko, partijsko, klerikalno… Brešan se bavi sustavom vrijednosti, moralnim načelima, karakterima, a ne ideologijama i politikom. Napokon, otac, golootočki stradalnik 50-ih godina 20. stoljeća, idejom jednakosti i socijalne pravde zaludio je sina, sada starog momka, koji živi dezorijentiran, ponižen i sam, kao redikul, danguba… I sam postavši grub i osvetoljubiv, zidom se ogradio od nepoštene rodbine. Nihilist iz Vele Mlake junak je našeg doba! To je onaj zavedeni revolucionar, razočarani ruski romantik 19. stoljeća, koji negira tradiciju, načela i vjerovanja. On je onaj izgubljeni, suvišni čovjek: Pečorin, bezvoljni buntovnik, čudak opake naravi i duboke tuge. (Anti)junak Miki sagradio je život na lažima, „svetom pismu“ staljinizma, drugog totalitarizma 20. stoljeća. Malodoban živio je sa stricem! Zgadilo mu se nemoralno društvo. Rasplinuo se njegov svijet, ugasle su „plamene zore“… Uzaludna nada ostaje na rođakinji Sandri, naivnoj i pravdoljubivoj srednjoškolki. Pod lažnim imenom otići će u nepovrat, u egzotični sjeverni kraj. (Ako su oni ruski romantičari hrabro izabirali surovi Kavkaz, mladi časno umirali da bi ranom smrću dokazivali umjetnička načela, zašto on, čovjek vječne sumnje, ne bi pristao bar na lažnu neumitnu smrt?) Na Islandu, Grenlandu, gdje se bude sklonio, bit će drugi, novi čovjek, bez tragova uzaludne prošlosti. Tako će Sandrin idol maljčik Miki pobjeći usred ljeta u zimskom ruskom kaputu. Iza njega vela mlaka, ispred njega čisti, bijeli snijeg…

(Zdravko Todorović, prof., voditelj Dramske amaterske družine POU Vodice)