Dvoje
Dvoje (Nemreš pobjeć od nedjelje)
VAŽNA OBAVIJEST
Zbog epidemioloških mjera predstavi 21. studenog 2020. u 20 h u Kulturnom centru može prisustvovati samo 50 gledatelja. Ulaznice će se moći podići na blagajni Kulturnog centra od 16. do 20. studenog 2020. od 11:00 do 13:00 h.
Zahvaljujemo na razumijevanju!
Na 58. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera Anđela Fržop je dobila Nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu.
O PREDSTAVI ili DVOJE BEZIMENIH
Dramska amaterska družina POU-a Vodice u repertoaru ove zime, 2017./2018., nije mogla pobjeći od Tene Štivičić iz više razloga.
1. Nakon nekoliko vrsnih tranzicijskih drama („Dvije“ i dr.) te posljednjeg remek-djela „3 zime“, po kojem je dramatičarka postala slavna, dužni smo joj se vratiti da bismo u podtekstu lake, mladenačke ljubavne priče pronašli nove poruke.
2. I sama je 2003. na imigrantskom valu dospjela u London.
3. U ovom prvijencu poziva na čistu ljubav i bijeg od društveno-političke laži,
4. Baš je u modi riječ reforma, promjena i životnog stila mladih.
5. Pamtimo naše neodoljive DVIJE, Anđelu F. i Martinu T. kao Lenu i Anju.
6. Monodrama za dva lika „Nemreš pobjeć od nedjelje“, koju smo blago prilagodili sebi, svom prostoru i vremenu, preimenovavši je u „Dvoje“, baš je po mjeri naših DVOJE vrsnih glumaca amatera, Anđele Fržop i Grge Birina.
7. je razlog: naslov knjige H.M.Peruzovića: „Nekoga moraš voljeti (kako na webu tako i na zemlji)“, Arsen bi dodao, u povodu Valentinova!
ONA je dugo čekala tramvaj te večeri. A PADALA JE KIŠA… Naišao je ON s kišobranom, otpratio ju je doma i tako spasio… Počeli su živjeti zajedno, u ljubavi, sretno, kao jedno, sve dok se nisu udvojili i pretvorili u paralelne svjetove, u dva toka svijesti koja vode u suprotne priče... Za sve je kriv izlog, u kojemu se stalno ogledala! Da, sve se troši, sve prolazi, brzo otkucaju romantični sati. Protutnji večernji tramvaj, zacvili lira i najavi krizu u vezi. Sada njih dvoje žive kao „bitanga i princeza“ : ONA, melankolična sanjarica, brzo se razočarala, jer Taj nije Taj! Čangrizava i nervozna, u kaosu, depresivna i paranoična, boji se rata, općeg raspada, zabrinuta je za sutra, jer žive od skromnih honorara, ne vjeruje u Bit će bolje… Život stvarno nije lak. J..o te, al je teško!... A kako je on znao s..t! ( U modi su i mladima stalno na jeziku k-p-j riječi, kako je rekao S.M.K..) Dobacivala je ONA njemu pojas za spašavanje, pozivala na promjenu životnog stila, uzalud.
Jer ON, flegmatičan, nije se lako uzbuđivao, ravnodušno je furao po svom. Ma kakva reforma? ON bi se radije konzervirao! U nastupu je znao biti nagao i prgav. U k…c! Treba biti pozitivan! Ako je loše, dobro je! Nije savršeno, ali je OK! Zašto ona priziva apokalipsu i čemu strah od sutra? Nema sutra, ljubavi! Postoji samo danas! Grubo intiman ili nježno brutalan, znao ju je iznenaditi jagodama sa šlagom usred zime. ONA mu pripravi bakanalije od običnih tikvica, a on se najede ćevapa s kapulom. Osim toga, izabrao je „debilnu varijantu eskapizma“– naduva se s prijateljima! A koka je OK kad ju ona, istina rijetko, troši! Nesebično se branila poznatim mehanizmima: smijehom, trčanjem, erotikom, tragala za hormonima sreće…
I jedne nedjelje kad je bila posebno nedjeljna, cvilidretasta, očajna i nepodnošljiva, otišao je po cigarete i nije se vratio. Prijatelji Glup i Gluplji dali su mu azil. Ona je ostala sama, s teglama višanja, s puzzleom Rio, sa šalom od svile…Ali ubrzo su se, umorni od slobode, oboje morali spašavati. Jer mu je falila, jer ga je trebala! Vratio joj se noću, na kraju još jedne dosadne, debilne nedjelje, od koje nikako „nemreš pobjeć“. Banuo je baš kad se prenula iz ružnog sna. Razmijenili su par banalnih znakova pažnje i zaspali. Novo svitanje, KIŠA i ruže… Romantično za popi…t!
Rekosmo da je već tijekom tmurnih devedesetih, u strahu od novomilenijske bube, moderne apokalipse, i mlađahna Tena (Štivičić), poput Sarah Kane, Biljane Srbljanović i dr., pisala o problemima identiteta, globalizacije i migranata te tako već svojim, 1999.g. dvostruko nagrađenim, dramskim prvijencem „Nemreš pobjeć od nedjelje“ dotakla neuralgičnu točku i hrvatskog suvremenog društva – tranzicijsku krizu. A ova je naša dramatičarka postala slavna prije tri zime, nakon što je 2015. u New Yorku za veliku dramu „3 Winters“, koja je izvedena u National Theatre of London, dobila Nagradu autorici za dramski tekst na engleskom jeziku „Susan Smith Blackburn“.
Generacija mladih već se tih godina, u vrijeme poremećene komunikacije, našla u prisilnom statusu monologa, tada temeljnog osjećaja svijeta, u individualnoj dvojbi: ostati ovdje ili se odseliti u potrazi za boljim životom? Pobjeći na Zapad nekim orient-expressom pa dospjeti u kakav velegradski noćni klub Europe bez granica, i ostati dugo nevidljiv, izoliran u širokom svijetu? Samo su rijetki uspjeli ostvariti svoj irski san, poput ove književnice, koja se, rekosmo, u 27. godini odselila iz rodnog Zagreba u hladni London, A PADALA JE KIŠA, i na engleskom jeziku stvorila dramski opus, unatoč lakoj ranjivosti, lomljivosti tijela i lomnosti srca mlade žene, koja je dokraja ostala vjerna ženskom pismu. Na koferu joj nije trebala naljepnica FRAGILE! jer je u njemu u pustu Londru ponijela samo metaforu (kao Olja S.I. na pusti škoj)…
(Zdravko Todorović, prof., voditelj Dramske amaterske družine POU Vodice)
