Nakon slatkog sezonskog pabirčenja, dugog zimskog paljetkovanja, vremenskim slijedom, po raznim programima, u svim dobnim skupinama, vodički dramski amateri imaju još jednu predstavu!

Odraslu, cjelovečernju, modernu, dosad najkazališniju, iznimno zahtjevnu i, dramaturški i, glumački i, tehnički. Uhvatiti se u koštac s novom hrvatskom dramom, iz suvremenog svijeta poremećene komunikacije, svijeta rasutog u neomeđenom prostoru i vremenu, odlučiti se za dramu kolažne strukture i tzv. monologoziranog dijaloga, mogu samo hrabri. Naša je družina bila hrabra  i DVJEMA se sreća osmjehnula!

Oni koji su bogati  siromašnim kazalištem ne bi se smjeli bojati ozbiljnog, dosadnog u njemu. U očekivanju čak i klasika, Shakespearea, Molierea, Čehova..., evo smo izabrali suvremeni tekst mlade domaće  autorice Tene Štivičić, dramu Dvije baš za dvije mlade glumice i svoju već profiliranu publiku.

U svom izboru iz drame devedesetih antologičar Jasen Boko smjestio je Tenu Štivičić iza Asje Srnec-Todorović s Mrtvom svadbom, Lade Kaštelan s Posljednjom karikom i drugima, kako bi ona, mlada Tena, bila optimističan prijelaz u novo vrijeme.

Dvije za dvijetisućite!

Nakon što je ispratila njih dvoje u drami Nemreš pobjeć od nedjelje, u neozbiljnoj drami Dvije, bez velikih pretenzija i patetike, prateći njih dvije, dotiče probleme hrvatskog društva devedesetih, lica tranzicije, profitere i mafijaše, umješnu mafiju i mafijašku umjetnost.

ON   je  patetični pisac, sladunjavi frazer, muž, otac punoljetne kćeri, zavodi mlade žene i masovne medije...

ONA, osamljena supruga, koja je konvertirala  iz intelektualke u obrtnicu. Ma lamperistica, gospođa Abažur, u sjeni sjenila...!

ONE su u dvadesetima, žive kaotično, bez plana, cilja, uporišta... Emocionalno prazne, samoironične, brane se simulirajući glupost. Jedna radi u teretani, druga u galeriji. “Ko Venecija su - genijalne i lijepe, ali nepovratno tonu... Imaju ambiciju biti nitko i ništa.“

Zar ONE ne sliče NJOJ, onoj dvadesetpetogodišnjoj dami, izloženoj pritiscima svoje generacije, u drami Dina Pešuta, na sceni HNK Split?

Ni ONA ne zna što bi sa sobom, sa suvišnom diplomom; čangrizava je, traži se, optužuje svijet s grizodušjem, depresivna, bez nade i vjere. Lete joj,lete - dvadesete...Tipična antijunakinja, žrtva roditelja, sasvim običnih, pristojnih, dobronamjernih ljudi...

Kao i obožavateljici Tenina pisanja, Tei Gjergjizi Agejev, koja joj režira sve što može i, nama je, vodičkim dramskim amaterima, nakon prvoga oduševljenja tekstom preostao okrutan postupak - bolna operacija: kraćenje, preskakanje, izbacivanje, savlađivanje zagrebačkog slenga, naglaska...

Mučili su nas brojni vulgarizmi, mračniji prizori, slobodniji postupci njih dviju, osuđenih jedne na drugu, dok čine najslađi par, Mademoiselle Coco Marcipan i podaju se Afroditinu sinu Erosu?

Uopće ne podnoseći prostačenje na sceni ili ga samo dijelom razumijevajući jer urbani primitivci – intelektualci prostačeći bivaju uvjerljiviji, kritičar Stijepo Mijović Kočan svoj prikaz predstave Plemena engleske dramatičarke Nine Raine naslovljuje: „K...P...J... Engleska“ te objašnjava: „Ovo k  je ona muška stvar…“ Današnji je svijet takav (slušajte zg-osnovke u tramvaju, k-p-j  im je stalno na jeziku; one oponašaju svoju obitelj, drukčije ne znaju razgovarati!) Ni pisac drama ne zna (ili ne će!) drugačije, nije u modi. U modi je bilo prostačenje i kad je u svojim dvadesetima  naša autorica pisala dramu o svojim vršnjakinjama...

Napokon, TENA ŠTIVIČIĆ  rođena je 1977. u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju. Piše drame, scenarije, kolumne u časopisima... Od 2003. živi i radi u Londonu. Brzo je zapažena i uvrštena među pedeset mladih umjetnika koji će obilježiti sljedećih pedeset godina. Objavljuju je, prevode, izvode, nagrađuju diljem Europe. Prvu pjesmu napisala je u trećem razredu osnovne škole, a u dvadesetim prvu svoju dramu, Nemreš pobjeć od nedjelje.

Tada je shvatila da su joj u onoj pjesmici bili isti impulsi pisanja koji su vidljivi i u najnovijoj drami Invisible. U Londonu, na Kraljevskoj akademiji, prošloga su joj se proljeća pridružili te svijetu predstavili suvremeni hrvatski dramski pisci: Vorkapić, Martinić, Špišić i Pešut koji pišu o problemima pripadanja, identiteta i globalizacije, kao ona o imigrantima, azilantima...Sigurni smo da je Tena Štivičić u pustu Londru ponijela u koferu samo metaforu (kao Olja S.I. na pusti otok)!

(Zdravko Todorović, prof., voditelj Dramske amaterske družine Pučkog otvorenog učilišta Vodice)